Deveta elegija
O, stabla života, kad li ste zimska?
Mi nismo usuglašeni. Nismo kao ptice
selice obaviješteni. Prestignuti i kasni
odjednom se namećemo vjetrovima
i padamo po bešćutnom jezeru.
Svjesni smo ujedno cvatnje i sahnuća.
A negdje još idu lavovi i dokle god su divni
ni za kakvu ne znaju slabost.
Al mi, dok jedno mislimo, posvema,
ćutimo gdje već se ono drugo gomila.
Neprijateljstvo nam je najbliže.
Ne kroče li ljubavnici
uvijek na rubove, jedno u drugomu,
a obećavahu sebi daljinu, lov i zavičaj.
Crtežu trenutka tada se osnova
od suprotnog priprema, tegobno,
da bismo ih vidjeli; jer s nama su veoma
jasni. Ne znamo obrise čuvstva:
tek, znamo što ga izvan oblikuje.
Tko nije tjeskobno sjedio pred zastorom svog srca?
Otvorio se: pozornica prikazivaše rastanak.
Lako razumljivo. Poznati vrt
tiho se zaljulja: tek tada dođe plesač.
Ne taj. Dosta! I kako god to lako izvodio,
prerušen je i postaje građanin,
te prolazi kroz kuhinju u stan.
Neću tih napol ispunjenih maski,
radije lutku. Ona je puna. Izdržat ću
trup i žice i njezino lice iz pukog
izgleda. Tu. Stojim pred tim.
Makar se i ugasile svjetiljke, makar mi
se reklo: ničega više - makar s pozornice
zastrujila praznina u sivu propuhu,
makar nitko od mojih tihih pređa
ne sjedio uza me, ni žena, pa ni
dječak s jednim smeđim razrokim okom:
ostajem ipak. Uvijek je moguće gledati.
Nemam li pravo? Ti, komu zbog mene
život bje tako gorak, moj život kušajuć,
oče moj, prvi mutni izljev mog moranja,
dok sam rastao, ti koji si, sveudilj ponovo
kušajuć, zaokupljen okusom tako čudne budućnosti,
iskušavao zamagljeno mi gledanje, -
ti, oče moj, koji, otkako si umro, često
u mojoj nadi, unutar mene, strepiš,
te ravnodušnost kakvu imaju mrtvaci, kraljevstva
ravnodušnosti, daješ za malenkost moje sudbe,
nemam li pravo? I vi, nemam li pravo,
vi koji ste me ljubili poradi malog početka
ljubavi prema vama, od kog svagda odustajah,
jer mi se prostor u vašemu licu,
dok ljubljah ga, pretvarao u svemir
u kojem vas nije više bilo . . .: nemam li pravo
kad hoću iščekivat pred lutkarskom pozornicom, ne,
gledat u nju tako potpuno da se, ne bi li na koncu
protuteg bio mom gledanju, mora ondje ko glumac
pojavit anđeo te rasjeć lutkama trupove.
Anđeo i lutka: tek tada to će napokon biti
predstava. Tad će se spojit ono što sveudilj
razdvajamo time što postojimo. Tad će
iz naših godišnjih doba tek nastati
krug cijele mijene. Vrh nas, gore
igrat će tad anđeo. Gle, samrtnici
zacijelo ne slute kako je puno izgovora
sve što mi ovdje postižemo. Ništa od svega
nije ono samo. O, sati u djetinjstvu
kad iza likova bijaše i više od same
prošlosti, a pred nama ne bijaše budućnosti.
Rasli smo dakako i natiskivali se gdjekad
kako bismo što prije odrasli, napola za ljubav onima
koji nisu imali ništa do odraslost.
Pa ipak bili smo u svom samotnom hodu
zadovoljni s trajnim i stajasmo tu
u međuprostoru između svijeta i igračke,
na mjestu što od samoga početka
bje osnovano za neko čisto zbivanje.
Tko li će pokazati dijete onako kako stoji?
Tko će ga staviti u zviježđe i dati mu
mjeru udaljenosti u ruku?
Tko će praviti dječju smrt
od siva kruha što tvrdne, - ili je ostaviti
u okruglim ustima kao ogrizak
lijepe jabuke? . . . Ubojice je lako
shvatiti. Ali ovo: smrt,
cijelu smrt još prije života tako
blago sadržavat a ne ljutiti se,
neopisivo je.
Rajner Marija Rilke
Prevod Zvonimira Mrkonjića
